Legende

U 13. stoljeću neki trgovac se vraćao iz Svete zemlje prema Mlecima i sa sobom je nosio neoštećeno tijelo Sv. Šimuna.

Svima je lagao da nosi tijelo svoga brata. Zbog oluje se morao skloniti u zadarsku luku te je gostoprimstvo potražio kod redovnika, a kovčeg s tijelom zakopao u zemlju. Trgovac je tijekom prve noći preminuo, a redovnici su iz njegovih dokumenata vidjeli da je tijelo koje je zakopano u njihovom vrtu zapravo tijelo Sv Šimuna. Tijelo je nakon toga u svečanom mimohodu prevezeno u crkvu Velike Gospe.

Krševan je bio rimski vitez u 3.st. u doba cara Dioklecijana.

Zbog slobodnijih nazora u propovijedanju bačen je u tamnicu. Ni u tamnici nije mirovao. Pismima je tješio sv. Anastaziju, koju je muž poganin držao u kućnom pritvoru. Dioklecijan mu je ponudio visok položaj ako se odrekne kršćanske vjere, a kad je on to odbio, car je naredio da mu se odrubi glava i tijelo baci u more. Svećeniku Zoilu u snu se prikazao sv. Krševan i otkrio gdje se nalazi njegovo tijelo. Izvukavši ga iz mora, nekim čudom se glava spojila s tijelom te je preneseno iz Akvileje u Zadar.

U Zadru se na njegov zagovor dogodilo mnogo čudesa pa se do danas štuje kao zaštitnik grada.  

Legenda govori o Rimljanki, ženi patricija koja je zbog svoje želje za djevičanstvom bila zatvorena u kućnom pritvoru.

Nakon muževljeve smrti odlazi u Akvileju u pratnji Sv Krševana gdje prisustvuje njegovom mučeništvu. Prema legendi mučena je za Dioklecijanova progonstva. Spaljena je na lomači. Relikvije koje su u 5.st. prenesene u Carigrad dobio je 804. godine zadarski biskup Donat od cara Nicefora I u znak izmirenja Bizanta sa Zadrom. Prenesene su u Zadar i pohranjene u kameni sarkofag u crkvi sv Petra koja se od tada zove crkva sv. Anastasie.

Pripovijeda se, da je spomenutog Venturu na putu iz Mletaka snašla strašna oluja na moru pod Silbom, i to ne daleko drage, što je ispod današnje crkve sv. Marka (Silbljani zovu dragu Pocutmarak tj. Pod svetim Markom) i da mu je propalo sila blaga u more, što ga je vozio na glasovitim brodovima Manzerom.

Zavjetovao se sagraditi crkvu sv. Marka, pođe li mu za rukom spasiti potopljeno blago. More se utiša i on dade po dnu mora potezati mreže u koje i uhvati već potonulo blago, te sagradi crkvu. Priča se da je sakristiju dao izgraditi na bizantinskoj kapeli, koja se i dandanas u Silbi naziva Grčka kapela.

Slika propetog Isusa naslikana na drvenu križu, koji se još nalazi u dobrom stanju, kaže se , da je pripadala toj grčkoj kapeli. I doista još ju je moguće vidjeti, Zgrada je opstojala na mjestu današnjeg zvonika crkve sv. Marka, te se ovo može smatrati spomenikom nekadašnjeg bizantinskog gospodarstva na Silbi.

Simbol Silbe je "toreta", toranj koji je sagradio kapetan Petar Marinić kako bi mu supruga mogla gledati kad će se vratiti s nekog putovanja.

Ova romantična priča ima i neobičan završetak. Petrova prva ljubav se, naime, udala za drugog tijekom jedne od njegovih plovidbi. To je uspio prežaliti tek kad je njena kći stasala za udaju. Uzeo ju je i sagradio joj toranj na kojeg se i danas popne svaki posjetitelj Silbe.

Kad je konte s članovima svoje obitelji zauvijek napuštao otok, uzeo je sa sobom i Gospinu sliku.

No, učinila je takva bura da brodom nije mogao preko mora. I u drugom pokušaju također je uzeo sa sobom sliku, ali je doživio još jaču buru pa je ostao na Vrgadi. Uspio je otploviti tek u trećem pokušaju, kad je Gospinu sliku vratio na oltar u kapelici. Narod Vrgade s radošću je primio tu činjenicu." ....pa preko te legende dočarati ljepotu tog naseljenog otočića s pješčanim plažama okruženog s 15 manjih i većih otoka

Legenda govori o ženi, koja se molila svetom Valentinu pred njegovim oltarom u Zbornoj crkvi Marijinog Uznesenja, za ozdravljenje svojeg bolesnog djeteta. U jednom trenutku cijela se crkva ispunila žarkom svjetlosti. Kada se žena vratila kući, svoje dijete pronašla je zdravo. Relikvija sv. Valentina, uz kojeg je vezano niz sličnih priča, čuva se u Zbornoj crkvi Marijinog Uznesenja . Relikvija se nalazi u oltaru na desnoj strani crkve (lijevo od ulaza) i može se svakodnevno razgledati.

Prvi hrvatski kralj Tomislav, nakon svečane krunidbe došao je na odmor u Nin. Kraljica je obično prilikom boravka u Ninu odlazila na pješčanu plažu u tihoj laguni gdje se nalazilo ljekovito blato. Po preporuci svojih savjetnica svoju je kožu oblagala tim crnim blatom, koja je nakon nekoliko dana blistala novim sjajem. U čitavoj zemlji kraljica je najviše voljela tu plažu. Kralj koji joj se rijetko pridružio na plaži, jedan je dan ostao s kraljicom čitavo popodne.
U romantičnom raspoloženju tom prilikom on je izrekao: “Ovo mjesto bit će samo tvoje kada dolazimo u Nin, ovdje želim s tobom provesti bar jedno popodne, ovo je raj na zemlji i ovo je tvoja plaža.“ Kraljičini dvorjani od tada su tu plažu  zvali Kraljičina plaža. Svaki put kada je kraljica boravila u Ninu običan puk nije odlazio na tu prekrasnu pješčanu plažu. Taj podatak se do danas prenosio narodnom predajom, a naziv Kraljičina plaža može se pronaći u pisanim izvorima.